Cvijeće

Ciklama


Ciklama: Ciklama




Assisi na padini patriotskog brda
oboje su bili jednog dana
gledajući pustinjske pustinje
ta bi jesen porazila.
Ali aura koja je odahnula, miris
neobično dovedeno
a ne ljubičasto među biljem,
jer je njegova propusnica prošla:
gracilna stabljika se uzdiže između kamena i stijene
i ljubičasti cvijet
: blizu da se obožavam oboje
s prećutnim stuporom.
to je bilo tako raskošno sa mnom.
Listovi su mu bili uspravni i okrenuti se tlu
nježna čaša,
iz kojeg izvire blago efluva
koja nema aprila.
Vodite, rekao je, drugovi, povesti:
poklon volgar nije.
Jer se nasmiješiš i pocrveniš
ako izgledam kao ti?
Sam za mene, kao na kamenoj obali,
jedini cvijet si ti:
jedino cvijeće koje se širi oko mene
aura vrline.
Od sunca ima miris i hranu
onaj cvijet koji potplati,
kao što ste svoj mir i zadovoljstvo
s neba si imao sol.
Oh! kakva ti radost može, moj anđele,
zemlja i njena blaga,
gdje se svaka nježna želja ugasi
tek nastao u kor.
Neka se svijet smija vašim čežnjama
i nastavi da govoriš s nebom,
poput latica koje drži Ciclame,
tvoja vjerna duša.
I kako sipa mirišljavu šolju
na suhom terrenu
sipaš mi kad je tjeskobe previše
tvoja udobnost.
F. OD NASELJA